HotSpot centara? What the fuck? Kakvih HotSpot centara? Da li se misli na hotspot lokacije T-Coma? Internet caffe barove? Internet klubove? S pristupne web stranice zasad je omogućen posjet stranicama Grada Zagreba, Zagrebačkog holdinga, te stranicama koje nude informacije o kulturnim i turističkim sadržajima Grada. Osim toga, omogućen je i besplatan pristup nekim gospodarstvenim stranicama poput Gradske privredne i Obrtničke komore, ali i stranicama koje nude servisne informacije o javnom prijevozu putnika, te hitnu komunikaciju s Hitnom pomoći. Samo malo – jel’ to hotspot sa otvorenim pristupom Internetu i (!!!) sadržaju Grada ili je to pristupna točka sa pristupom Gradskim stranicama i još ‘nekim’ stranicama bez Interneta? Kakav je onda to hotspot? Ja osobno cijenim i takav pristup odnosno izravan pristup servisnim informacijama koje u svakom trenutku znaju zatrebat, ali pristup bez otvorenog interneta?

Prema riječima Marijana Gržana, direktora podružnice Zagrebačkog holdinga, Digitalni grad vrlo uskoro će proširiti broj stranica koje će građani moći beplatno posjećivati. Mi to možemo učiniti već sada, ali ne želimo da našu uslugu besplatno koriste poslovni korisnici koji se nalaze u krugu Trga. Sve ovo radimo zbog građana i nema razloga da se u skorijoj budućnosti, kad se steknu uvjeti, njima ne omogući i potpuna sloboda pretraživanja interneta, što nam je i cilj, ali i obveza zbog zahtijeva Europske komisije za telekomunikacije. A, kako se namjerava ograničiti poslovne korisnike da besplatno koriste usluge Grada preko hotspota na kojem je pristup potpuno otvoren? Zašto bi im se uopće ograničavao pristup? Svaki poslovni korisnik u tom dijelu grada, ma i općenito, ima pristup Internetu. Ziher pa će bit toliko gladni Interneta od Grada pa će si još kupovat wireless kartice i male antene ne bi li se mogli spajat na taj hotspot?! Pfff….

Sljedeći korak koji ćemo napraviti je da omogućimo građanima da putem besplatnog wirelessa čitaju e-mail – rekao je Gržan dodavši kako razmišljaju da tu uslugu nakon Trga pruže i u Novom Zagrebu, te studentskim domovima i javnim ustanovama za mlade. Student FER-a Mladen Tomić oduševljen je idejom, no za njega će ona biti funkcionalna tek kada se internet bude mogao pretraživati u potpunosti. – Ideja je sjajna. Sigurno ću se koristiti besplatnim internetom na Trgu, pogotovo ako se poveća broj dostupnih stranica – rekao je Tomić. Dakle, trenutno se preko hotspota ne može ni do maila? Jel uopće imalo smisla radit tako bombastičnu i revolucionarnu vijest i dizat prašinu bez ikakvih konkretnih stvari? Pa wireless udruge u Hrvatskoj pružaju 30 puta više kroz svoju mrežu i pristupne točke. U Zagrebu ih ima nekoliko; ZGWireless, Dugave Wireless, Sloboština Wireless, Špansko Wireless, Savica.Net, WiFiHR… Pametnije bi bilo da se napravilo partnerstvo sa pojedinom wireless udrugom ili sa svima te da se na neki način “iznajmi” njihova wireless infrastruktura za potrebe Grada.

Digitalni grad prvi je gradski inteligentni Hot spot gdje se web stranica otvara automatski. Digitalni grad prvi je gradski inteligentni hotspot??? Vrlo smislena rečenica. Web stranica se otvara automatski??? Pokreće li se i web browser automatski nakon spajanja na hotspot? Mreža istodobno podržava spajanje do 150 korisnika. Promet prema svakom korisniku ograničen je na 512 kbit/s uploada i 512 kbit/s downloada, što je dovoljno za brzo korištenje interneta. 150 korisnika? Kako se došlo do te brojke? Koliko je pristupnih točaka podignuto? Zašto to nigdje ne piše? Da li svih 150 korisnika može istovremeno imati 512/512? I believe not. U Zagrebu se HotSpot nalazi na nekoliko lokacija, većinom u gradskom središtu, no one su vlasništvo operatera te njih ne može svatko koristiti. Naime, za pristupanje internetu potrebno je korisničko ime i lozinka, dok neki internet korisnici plaćaju korištenje HotSpot usluge putem kreditnih kartica. Zašto ih ne bi mogao svatko koristiti? Tko god plati – može i koristiti. Ako je već potrebno korisničko ime i lozinka – znači da uslugu treba prvo platiti kako bi se dobilo korisničko ime i lozinka, ne? Koliko znam, plaćanje kreditnom karticom praktički je jedina opcija. Eventualno i mobitelom negdje, ali nisam baš ziher oko toga.

http://kiko.dugave.net

• Vi ste dobro poznati futurolog, računalni stručnjak, marketinški mag, profesor, predavač, biznismen, techno guru, aktivist… i siguran sam da će naši čitatelji željeti čuti o vama. Prije toga, molim vas recite nam tko je Nicholas Negroponte? Pokušavam ne misliti puno na to. Tko sam ja, manje je važno od onoga što radim. Imao sam veliku sreću u životu što sam odrastao u povlaštenoj okolini, putujući između Europe i Sjedinjenih Država, studirajući i živeći s obje strane Atlantika.

• Prema vlastitom priznanju, nikada niste voljeli čitati. Usto ste disleksičar. Kako ste bez navike čitanja uspjeli postati arhitekt i računalni znanstvenik, potom i magistrirati, utemeljiti slavni MIT Lab i biti rado viđen gostujući profesor ne samo na prestižnim američkim sveučilištima kao što su Yale, Michigan i Berkeley nego i na sveučilištima diljem svijeta? Nije li čitanje presudno za intelektualni, a time u velikoj mjeri i profesionalni razvoj? Mašta igra veliku ulogu u životu pojedinaca. Samopouzdanje je također od pomoći. Imajte na umu da mnogi ljudi koji su disleksičari upravljaju danas vrlo uspješnim kompanijama bilo to u znanosti, bilo u biznisu, bilo u umjetnosti.

• Kad već govorimo o čitanju, nije li čitanje dugačkih tekstova na kompjutorskom ekranu zamorno i sporo u usporedbi s jednostavnijim listanjem stranica knjige ili časopisa? Nakon Gutenbergova izuma, knjige se tiskaju već 500 godina. Jeste li među onima koji smatraju da će kompjutorski monitori zamijeniti knjige, novine, časopise i sl. ili mislite da će knjige ipak još dugo vremena paralelno postojati? Vaše je pitanje poprilično opširno. Tinta na “mrtvim stablima” (dead trees, tj. print izdanjima, op.a.) ne može se dugoročno održati kako iz ekonomske perspektive, tako i iz perspektive zaštite okoliša. S druge strane, riječi su vječne. One imaju više značenja po jednom bitu, odnosno po jednoj jedinici količine podataka u računalstvu nego bilo koja druga forma izražavanja. Današnji monitori, čak i najbolji LCD-i, nisu baš ugodno iskustvo. Međutim, pojavit će se novi zasloni, odnosno novi ekrani koji se neće razlikovati ili će čak biti i bolji od visokokvalitenog tiska na papiru. Oni će trošiti malo ili čak nimalo energije i bit će ugodni za čitanje na danjem svjetlu ili noću.

• Kao osnivač i predsjednik neprofitne organizacije One Laptop per Child (OLPC), (Jedno računalo po djetetu), u posljednjih ste nekoliko godina najpoznatiji po svojim nastojanjima da s pomoću računala omogućite obrazovanje djeci u najsiromašnijim regijama svijeta. No, pritom ste uvijek tvrdili da nije stvar u biznisu laptopima, nego o biznisu u vezi s edukacijom. Možete li to objasniti? Medij (prijenosno računalo) nije poruka (obrazovanje)! Međutim, ono što priključeno, tj. spojeno prijenosno računalo omogućuje jest da djeca mogu istraživati, dijeliti svoja iskustva i kreirati nove stvari. Najbolji način da razumijete žabu jest da je napravite, a ne da je secirate.

• Ipak, od samih početaka projekt One Laptop per Child predstavljao je prijetnju dominaciji softverskog giganta Microsofta i proizvođača čipova Intel. Kada ste zajedno s kolegama na MIT-u dizajnirali računalo od 100 dolara, koje se ne koristi Windowsima ni Intelovim čipovima, nego Linux operativnim sustavom i drugim nekomercijalnim open-source softverima, naišli ste na otpor, pa čak i na osude. Na kakve kritike danas nailazite? Nismo započeli OLPC projekt iz prkosa prema Intelu ili Microsoftu. Obje te kompanije izabrale su da ostanu na distanciji zbog različitih razloga. Intel se okrenuo prema toj ideji 2004. godine, a Microsoft je imao, i još uvijek ima, loših trenutaka s open-source filozofijom, odnosno prema tzv. slobodnom softveru. U lipnju prošle godine udružili smo svoje snage s Intelom, međutim, taj brak nije dugo trajao. Doživio je slom početkom siječnja 2008. godine. Za razliku od Intela, Microsoft je usko surađivao na razvoju OLPC-a i danas ima verziju Windowsa koje je moguće pokrenuti na tim prijenosnicima.

• Štoviše, Intel koji inače ne prodaje računala krenuo je agresivno s prodajom svojeg laptopa za zemlje u razvoju, koji je nazvao Classmate i kojemu je cilj bilo spriječiti konkurenciju, odnosno procesore AMD-a koji su ugrađeni u vaša OLPC računala, da postanu standard u zemljama u razvoju. S Intelom smo se razišli zbog Intelova sukoba interesa. Vrlo je nezgodno to što je Intel inzistirao na izravnoj prodaji tih prijenosnih računala, i to pod svojim zaštitnim imenom (brandom). To je kao kad bi Rolls Royce odlučio graditi zrakoplove. Oni su trebali ponuditi Classma te samo kao referentni dizajn, a ne kao konačan proizvod. Drugi proizvođači, i veliki i mali, trebali su ga proizvoditi i prodavati.

• Fundacija OLPC prisutna je i u Hrvatskoj putem projekta OLPC Hrvatska”. Što mu je cilj? Odnosno, smatrate li da bi vaša računala mogla biti od pomoći i hrvatskoj djeci? Nisam toliko pratio rad OLPC Hrvatska, međutim, pozdravljam ta nastojanja. Djeci iz svih dijelova svijeta naš je projekt na korist. Mi smo u OLPC-u usredotočeni na siromašnije zemlje i najudaljenije krajeve. Djeca iz tih krajeva najveći su nam izazov jer bi bez nas na pomoć čekala godinama.

• Kolumne koje ste niz godina pisali za magazin Wired izašle su 1995. godine u danas već kultnoj knjizi “Biti digitalan”. S obzirom na to da je od izlaska knjige prošlo 13 godina, što biste danas promijenili u onome što ste nekoć napisali? Mnogo je toga išlo ukorak jedno s drugim. Nešto ipak nije, a to se osobito odnosi na tehnologiju prepoznavanja govora. Očekivao sam korištenje glasa na digitalnim sučeljima, i to u mnogo većoj mjeri, kao što je to danas korištenje vida. Umjesto toga, kompjutorski sustavi postali su znatno složeniji i glomazniji.

• Neki smatraju da će 21. stoljeće biti ne digitalno, nego biotehnološko i da je biotehnologija biznis budućnosti. Biotehnologija je sasvim sigurno budućnost, bez ikakve sumnje. U tom smislu “biti digitalan” je kao “plastika” u 50-im godinama prošlog stoljeća. Time želim reći da je digitalni svijet duboko ugrađen u život kao takav. O tome ćete najbolje svjedočenje dobiti kada ostanete bez električne energije.

• Obrazovanje postaje dugoročan proces, a ulaganje u obrazovanje mnogi već prepoznaju kao najvažniju privrednu investiciju. Možete li komentirati sintagmu “društvo znanja” s aspekta promjena koje se zbivaju u sustavima visokoga obrazovanja ne samo u SAD-u nego i u Europi, zapravo cijelom svijetu. Obrazovanje se nalazi u korijenu ekonomskog razvoja. Međutim, promjena je u tome da znanje kao takvo postaje manje važno od učenja samog po sebi. Društvo se danas procjenjuje prema tome koliko je ono kreativno. Mlade se ljude danas znatno više nagrađuju upravo zbog maštovitosti i kreativnosti. Učenje napamet i “štrebanje” prošlost je.

• Jedno filozofsko pitanje: Društvo za prikupljanje, obradu i distribuiranje informacija potroši određenu energiju. Procesi informiranja rentabilni su ako postoji vjerojatnost da će prikupiti više društvene energije nego što će se na njih potrošiti. Neki smatraju da prekretnica nastaje onda kada količina društvene energije, žrtvovana procesima informacije, počinje premašivati energiju koja se time skupi te da u tom trenutku dolazi do entropije, odnosno urušavanja sustava u samog sebe. Drugim riječima, previše informiranja dovodi do kontraefekta, odnosno previše informacija može jednako tako i dezinformirati. Smatrate li i vi tako? Mnogo se informacija danas prikuplja automatski. Njihovo apstrahiranje i sažimanje, jednako kao i prezentacija u odgovarajućem kontekstu, odnosno u vremenu i prostoru, velik je izazov. Nije riječ o tome što govorite, nego o tome kako i na koji način to činite.

• Koje će digitalne tehnologije, po vašem mišljenju, imati odlučujuću važnost u 2008. godini? Društveno umrežavanje (social networking) kao što su internetski servisi Facebook i MySpace, zatim prikazivački (display) mediji kao što je e-tinta te svaki korak prema razboritu korištenju računala sa smislom za praktično.

• Internet je postao masovni medij. Konvergencija je vidljiva na svakom koraku. Što mislite, hoće li internet zamijeniti televiziju? Televizija će se do krajnjih korisnika isporučivana preko internetskih protokola. Neće biti druge vrste televizije. Ovo će znatno promijeniti ponašanje gledatelja, neće više biti potrebe za sinkronijom, što je samo po sebi loše za oglašivačke modele klasičnih masovnih medija, ali odlično za, primjerice, Google i njegove koncepte oglašavanja.

• Kina je postala najveći svjetski uvoznik informacijsko-komunikacijske tehnologije. Ulazak na to tržište predstavlja odlučnu prevagu u odnosu na ostale konkurente. Planirate li ući i na kinesko tržište sa svojim OLPC projektom ili mislite da će Kinezi pokušati sami razviti sličan projekt? Da, planiramo OLPC projekt pokrenuti i u Kini. Tamo ima čak 22 milijuna studenata!

• Izjavili ste da se oglašavanje treba promijeniti, odnosno da će se načini oglašavanja mijenjati od modela bannera, kakav prevladava danas, prema nekim dugim modelima. U čemu će se sastojati ta inovacija i koja je vaša vizija efektivnijeg oglašivačkog modela na internetu? Odgovor je jednostavan: personalizirani proizvodi.

• Otvoreni je cilj Googlea prikupiti što više podataka o svemu na Zemlji. Mnogi pritom smatraju neprihvatljivim da toliko ovlasti bude u rukama privatne tvrtke. U nedavnom istraživanju austrijskih znanstvenika zaključeno je da Google u mnogim slučajevima narušava privatnost svojih korisnika koristeći se različitim “alatima” za prikupljanje podataka, a da ga pritom ne obvezuju nikakvi zakoni, kakvi postoje na državnoj razini, o zaštiti tih podataka. Što mislite o problemu privatnosti, koji je danas vrlo aktualan kad je riječ o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama? Digitalni svijet = selo, a privatnost je u svakom selu precijenjena.

• Usprkos preporukama UN-a, Sjedinjene Države i dalje ustraju na svom pravu da zadrže kontrolu nad organizacijom ICANN, koja dodjeljuje adrese na internetu i smatra se jednim od najmoćnijih tijela koja su u stanju kontrolirati internet. Vidite li u tome neke potencijalne opasnosti? Da, ali u svemu tome vidim vrlo malu opasnost. Međutim, činjenica je da su Sjedinjene Države tako dobro osposobljene da se brinu o tome te mislim da to ne bi trebalo mijenjati.

• Koji su drugi vaši interesi? Doznao sam da ste i ljubitelj vina. Volim dizajn, drvene brodove, kuhanje, muzeje, vino i putovanja u društvu svoje djevojke…

http://kiko.dugave.net

Zatim smo se nastavili voziti. I tako vozimo se mi, vozimo, kad evo nas u Sloven…op, Austrija! Inače moram priznat da su u suprotnom smjeru prema Hrvatskoj bile kolone i po 10-15 km. Cijela Slovenija je jedno veliko usko grlo prema našoj državi. U Beč smo stigli gladni, žedni i puni bežične radosti i veselja. Iako nismo znali kuda idemo i gdje ćemo doći, osmjeh na lice izmamio mi je Aaron Kaplan kada se pojavio od nikud i zaželio dobrodošlicu. Inače njega sam prvi put upoznao na IS4CWN ove godine u Washingtonu. Ne samo njega nego i Wolfgang Nagela i Andreasa. Sve same legende FunkFeuera. Ispucani od sunca navalili smo na frižider i hladnu cugu poput životinja. Wolfgang nije oklijevao već je izvukao roštilj ispod stola, napucao ga ispred zgrade i udri peć meso. Svi su skočili odma vadit stolove i klupe van, mahalo se zastavama, odma muzika ovo ono ko da smo iz HRFreeNeta.

E, onda kad smo si fino pojeli krenulo je sa zajebancijom. Ni v’rit ni mimo nego odma ja na ‘male zelene’. Moram priznat da sam jako zainteresiran i nabrijan za razvoj tog projekta u Hrvatskoj (pa sam ga i pokrenuo kroz HRFreeNet), a kako je taj mali prijenosnik ustvari i kompletan mesh node, činjenica je da je spoj OLPC projekta i Wireless udruga jednostavno genijalna i nezaobilazna stvar koja ni ne može ispasti drugačije nego tako kako je, a ukoliko se isti spoj nadoveže na razvoj wireless mesh projekta u Hrvatskoj… wireless bi mogao dobiti jedno novo značenje u Hrvatskoj. Lijepo smo se proveli i u obilasku mrežnih čvorova. Jedva sam dočekao da zagrebem po crijepovima Bečkih stambenih zgrada. Nisu baš pristupačne kao naše u Dugavama, ali izazov je time veći. Podrum im je jednako pa možda čak i bolje posložen. Optika uredno ulazi u zgradu, rackova, routera i servera imaju više nego bilo koji manji ili srednje veliki ISP u Hrvatskoj, a izvedba je vrlo profesionalna. E, tako je završilo prvo poglavlje našeg obilaska po podrumima i krovovima te smo se zaputili prema hostelu. O, da. To je priča vikenda. Do hostela ima 10 min vožnje, a u prvoj rundi našli smo ga za 20 min. Lijepo smo se prijavili na recepciji iako nam se cura koja je tamo radila doslovno smijala u facu cijelo vrijeme što je izgledalo vrlo glupo i izazivalo neugodnost, ali ajd…. Zajebancija je krenula kada smo si trebali otić po plahte i samostalno pripremit krevete za spavanje. Prije nego što smo krenuli po njih cura je rekla: “There is no sheets (shits) on the bed”. To smo prasnuli u smjeh sjetivši se Italijana s Malte. But I wanna sheet (shit) on my bed.

Dogovor je bio da se nađemo sa ekipom oko 21:00 pa smo frajerski krenuli iz hostela u 20:45 je, bože moj, treba nam 10 min do tamo ili maksimalno 15 pa čak i da fulamo ulicu. Tamo smo došli u 23:45. Murphyjev zakon kaže da ako postoji i najmanja šansa da ćeš se izgubiti u Beču, onda ćeš se i izgubiti. Ne, nismo se mi zgubili…ustvari smo samo “razgledavali grad”. Večer je prošla u zajebanciji, druženju, prezentacijama o OLPC-u i td. Nije to sve. Idući dan smo opet išli u grad, ali pješice i to još na drugu stranu grada koju još nismo upoznali. Krenuli smo u grad u 10:00 ujutro i računali da ćemo se vratiti kroz pola sata. Mda, vratili smo se u 13:20. Ne, nismo se izgubili…samo smo upoznavali i taj dio grada. Šećer na kraju, pogled iz sobe hostela na grad vrijedan svakog Eura…

http://kiko.dugave.net

Krenimo redom…

1. koje su to wireless udruge sa kojima je HRS u pregovorima? Neka ih javno istakne. Ja sam osobno već nekoliko puta tražio da se predstave te udruge, ali glasa od nikuda.
2. koja su to područja na kojima je ponudio suradnju? Poziv na svjesno kršenje Zakona o telekomunikacijama uz iskorištavanje privilegija radioamatera, a u svrhu povečavanja broja članova u HRS-u? Tako HRS gradi suradnju?

Da li je Hrvatska agencija za telekomunikacije uopće svjesna što taj Petar Miličić radi?? Onak, nije se čulo za njih od onda kada su, kako kaže Petar, radioamateri oslobodili Hrvatsku državu, a sada su odjednom progledali, odjednom im wireless udruge smetaju, padaju koplja i sjekire, bore se za zrak i tako dalje.

1. Nije točno da dio članstva u pojedinim wireless udrugama odbija bilo kakvu suradnju. Suradnju odbija 95% wireless udruga u Hrvatskoj, a ne većina članstva u pojedinim udrugama. To je velika razlika.
2. Neka Petar Miličić iskreno odgovori zašto wireless udruge odbijaju suradnju pa će sve biti jasno.
3. Svaka udruga ima pravo na samostalan i nesmetan rad i to im nitko ne može osporiti. To čak nije niti za komentirati, a što si Petar Miličić uzima za pravo. Sve udruge rade u skladu sa zakonom. Ako je infrastruktura pojedinaca u pitanju ili nije u skladu sa zakonom onda se tu ne može osuđivati sve wireless udruge. S druge strane svaki takav pojedinac već ima spremnog radioamatera iza sebe koji mu “pokriva” opremu i frekvencijski spektar na kojem radi.

1. Savez wireless udruga ne okuplja i ne zastupa sve udruge – naravno – jer svaka udruga ima pravo na svoj samostalan i nesmetan rad. Savez zastupa samo udruge koje su mu se pridružile zbog zajedničkih interesa. Kako je HRFreeNet mlada organizacija nije ni za očekivati da će u prvih godinu dana sve udruge doći u članstvo, ali brojka se u članstvu povećava.

2. Koje su to, a Petar Miličić kaže čak nekoliko „najvećih“, udruge koje nisu u sastavu Saveza wireless udruga?

Petar Miličić je jako neupućen u wireless udruge u Zagrebu, a da ne govorimo o cjelokupnom stanju u Hrvatskoj jer da ga njegovi špijuni iz wireless udruga dobro informiraju znao bi da:

- U Zagrebu postoje samo dvije zagrebačke udruge (ZGWireless i WiFiHR)
- ZNET nije wireless udruga, nikad nije bila udruga, a nije niti sada
- U Zagrebu djeluju kvartovske udruge kao što su Dugave Wireless, Sloboština Wireless, Špansko Wireless, Savica.net i ponavljam da su to KVARTOVSKE udruge
- ZGWireless i WiFiHR jesu najveće wireless udruge u Zagrebu, ali ne i u Hrvatskoj te ne predstavljaju sve na ovom svijetu isto kao što niti, hvala Bogu, ne predstavlja niti radioamaterski savez

3. Savez wireless udruga broji neke od najvećih udruga u Hrvatskoj kao što su Nedelišće Wireless, Rijeka Wireless, Šibenik Wireless, Zadar Wireless, Baška Wireless, Pula wireless i tako dalje

1. Apsolutna je laž da je članstvo većine wireless udruga prihvatilo mogućnosti suradnje s HRS-om jer niti jedna wireless udruga u Hrvatskoj osim WiFiHR-a iz Zagreba nije pristupila prema HRS-u isključivo u svrhu polaganja radioamaterskih ispita
2. Apsolutna je laž da su članovi većine wireless udruga položili radioamaterske ispite. To je učinilo oko 5 članova udruge ZGWireless i oko 5-6 članova udruge WiFiHR isključivo iz vlastitih interesa, a ne iz interesa wireless udruge u kojoj su članovi
3. Činjenica je da je velik broj radioamatera u posljednjih godinu dana pristupio upravo wireless udrugama jer su prepoznali kvalitetniji rad, brži napredak, kvalitetniju i napredniju sredinu, kvalitetniju mogućnost učenja o bežičnim i drugim mrežnim tehnologijama
4. Nitko od članova pojedinih wireless udruga koji su položili radioamaterske ispite nije legalizirao svoj rad osim onih koji se koriste 2.3 GHz i sličnim radioamaterskim frekvencijskim spektrom

Tu nekaj smrdi…
Sramotno je i bezobrazno izlaziti sa ovako krivim i neprovjerenim informacijama u javnost, prema Hrvatskoj zajednici tehničke kulture, a još je bezobraznije ljude uvjeravati da je to stvarno tako. Upravo je zbog takvog stava HRS-a i Petra Miličića dolazilo i još uvijek dolazi do sukoba i velikog otpora wireless udruga prema načinu kojim HRS pristupa svima oko sebe. Nažalost i na sreću nekih još će dugo biti tako s obzirom da se klimava predsjednička stolica nikako ne da rasklimati. Cijela priča u HRS-u i izvana jako smrdi, redovito se organiziraju interni sastanci između pojedinih članova Izvršnog odbora HRS-a, Petra Miličića i članova nekih zagrebačkih wireless udruga. Muti se tu svašta, ali sve se nekako u zadnje vrijeme svodi na novoosnovani radioklub FER koji bi trebao biti “zagrebački policajac” što se tiče etera i daljnjeg umrežavanja. Polako se pretaču individue i pojedinci iz nekih wireless mreža u dotični radioklub, no međutim priča se da vladaju sukobi između mnogih poglavica pojedinih mreža tako da će tu biti još dosta prašine, a cijela stvar je samo zavjesa… na sreću javnosti malo ljudi zna što se krije iza nje… vjerojatno neće još dugo…

http://kiko.dugave.net

Evo još genijalnija vijest, opet sa istog weba: No need to register your Wi-Fi antenna
The Hellenic Telecommunications and Post Commision (abbreviated EETT in greek decided the exclusion of the obligation to register the use of wireless antennas. This decision is considered to help small businesses and other parties to expand in wireless applications, mainly in providing Internet access. Moreover, it will accelerate the growth of wireless network communities, accomodating the promotion of wireless internet services. Thess wireless thessaloniki jedna je od najrespektabilnijih wireless zajednica u Europi. I, naravno, njih radioamateri ne maltretiraju. Generalno, stvari stoje tako da se radioamateri ne guraju u područje djelovanja wireless zajednica i u njihovu djelatnost. Radioamateri u Grčkoj, Češkoj, Engleskoj i sličnim državama koje nam služe kao vrlo dobar primjer, nemaju tendenciju konkurirati wireless zajednicama u projektima koje su inicirale upravo wireless zajednice. Ne, toga ima samo kod nas.

Vratimo se mi na vijest o 5 GHz bandu. Još jednom – genijalno. Stanje na 2.4 GHz je koma. U Hrvatskoj 2.4 GHz band koriste svi koji stignu. Oprema je jeftina i dostupna u gotovo svakom dućanu sa informatičkom opremom. Wireless udruge iskorištavaju free band za istraživanja i razvoj idejnih rješenja. Tvrtke, pretežito ISP-ovi (T-Com, Vodatel, VM-Mreže, Iskon, Globalnet…) koriste 2.4 GHz band za komercijalne potrebe. Tu je i T-Mobile koji piči sa omnicama i pojačalima po Jadranu na svojim hotspotovima. Free pristup? Aha. Inicijalno 60,00kn po satu. Ne zaboravimo radioamatere. I oni koriste 2.4 GHz band za pristup internetu i povezivanje nekih svojih lokacija. Sve je to skupa van zakona o telekomunikacijama.

Spas se traži na 5 GHz koji bi trebao omogućiti wireless zajednicama brži i nesmetani rast. Ukoliko se ne poduzmu konkretni koraci, ista priča sa 5 GHz desit će se kao i na 2.4 GHz. Već sada ima brdo pristupnih točaka i backbone linkova diljem Hrvatske na 5 GHz i svatko šara sa frekvencijama kak mu se digne. Neki linkovi u vlasništvu su pojedinih wireless udruga, a većina je u vlasništvu policije, ministarstava i naravno ISPova. Svima je sve super dok ih nitko ne dira. Međutim, očigledno je da će svi dirati wireless udruge koje imaju stotine pa čak i tisuće korisnika odnosno članova na svojim mrežama po cijeloj Hrvatskoj. Brzo se razvijaju, brzo se šire i brzo pokrivaju područja. Gdje je problem? Problem je u tome što ISP-ovi velikom brzinom gube korisnike koji sa žice bježe na zrak. Samo je pitanje vremena kada će ISP-ovi dignuti bunu i krenuti prema Agenciji s tendencijom da se wireless udruge prišarafi te da im se uspori ili onemogući razvoj. A možda i neće. Možda bude baš obrnuto.

Pušiona
Još 2005. godine zatražili smo da nam se ustupi jedna od slobodnih prostorija u Tehničkom centru, a bilo ih je preko nekoliko. I danas ih još ima. Trebalo je proći 29 dana da nas obavijeste da smo stavljeni na listu čekanja. Zatim je prošlo gotovo pola godine i dobili smo (navodno) nekakav dopis u kojem je bio nekakav upitnik kojeg je trebalo popuniti i opa, dobili bi prostorije. Međutim ja sam taj dopis dobio faxom, a ne poštom, a jedva da sam shvatio što šalju. Uredno sam odgovorio i proslijedio dopis nazad od kuda je došao. Od tada ni traga ni glasa.

Spika je bila uvijek:
„U postupku je“
„Na listi čekanja ste“
„Ali, mi nemamo slobodnih prostora“
„Tehnički centar? Ne, on nije u našem vlasništvu“
„Ima udruga iz drugih dijelova grada koje čekaju taj prostor“
„Evo, predložit ćemo vam neke druge lokacije u Zagrebu sa slobodnim prostorom“

Ova zadnja je najbolja. Bilo bi super da su nam možda dali prostor u Dubravi, a mi u Dugavama. Jebote, kako bi to bila super stvar. Imali bi društvene sastanke čak u Dubravi.

Tatjana – naš osobni Isus Krist i anđeo čuvar
Kako sam svugdje nailazio na zatvorena vrata i ljude nezadovoljne plaćama i uvjetima u gradskim uredima, iako su plaće iznad prosjeka, iako ništa konkretno ne rade osim što cuclaju litre i litre kave iz dana u dan, piju, puše, jedu kikiriki i hodaju na ručak svakih pola sata – ma jebe im se živo, obratio sam se Tatjani Holjevac, predsjednici Skupštine Grada. Tatjana prima građane svakog utorka i iako je zabetonirana sastancima, udruga Dugave Wireless došla je na red u roku 10 dana. Iskreno, brijem da baš i nije takva navala za razgovor s njom. Prije nego krenem dalje, ukratko o Tatjani (preneseno sa http://www.holjevac-nezavisnalista.com/)

Mr. sc. Tatjana Holjevac završila je Elektrotehnički fakultet i magisterij u Zagrebu, te Mini MBA i Team building u SAD-u. Govori engleski, talijanski i njemački jezik. Proglašena je jednom od najutjecajnijih žena hrvatskog poslovnog svijeta za 2002. godinu i najuspješnijim poduzetnikom u 2003. godini. Bila je član Predsjedništva Hrvatske udruge poslodavaca. Za vrijeme Domovinskog rata upravljala je Magistralnim centrom HPT-a i uprkos ratnim razaranjima telekomunikacijskih sustava, osigurala nesmetanu telefonsku vezu sa svijetom. Od 1994. do 2000. godine bila je direktorica za Južnu i Središnju Europu, u najvećoj američkoj multinacionalnoj telekomunikacijskoj tvrtki AT&T, sa sjedištem u Beču. Od 2000. do 2002. godine predsjednica je Upravnog odbora i izvršna direktorica VIP-neta. Bila je jedina žena na čelu jednog od 170 europskih operatora mobilnih telekomunikacija. Pod njenim rukovođenjem VIP-net je dosegao fascinantan broj od milijun korisnika.

2002. godine nakon provedenog natječaja, imenovana je pomoćnicom ministra uprave za telekomunikaciju i poštu. Kad pročitate njezinu biografiju smrzne vam se drek u guzici jer ovako impresivnu biografiju nema puno ljudi u Skupštini. Direktorica sim, tam, ovo, ono, milijun korisnika Vipneta… Ajde, došli mi uredno na razgovor kad tamo kamere, reflektori, light show… Bit će da se snima film o udruzi Dugave Wireless. Bili smo tako fini, pristojni, lijepi, glupi i neiskusni. Srali smo o problematici, idejama, projektima, a ona je mudro klimala glavom dok su njezini savjetnici ispisivali stranice i stranice papira što je ostavljalo dojam da nas prate u koraku i da ih stvarno interesira tko smo, što radimo i kako nam mogu pomoći. Jebeš sve – dajte nam pomozite ishoditi prostorije za rad! Izgledalo je kao da smo dobili svog anđela čuvara. Tatjana je ustala, snažno stiskala ruke i obećala pomoći našoj udruzi. Čak je obećala doći u Dugave da ona vidi o kakvim se to prostorima radi koje nitko ne koristi godinama, a slobodni su.

Evo ti nje u Dugavama već nakon nekih tjedan dana. Opet kamere, opet reflektori, evo ti i Dragutina Lackovića, dopredsjednika četvrti Novi Zagreb – Istok, evo ti i Viktora Tarandeka, vijećnika, evo i Tome Petrovića, savjetnik Tatjane Holjevac. Ma joj! Milina! Da ne govorim da je to sve ekipa iz Dugava, svi do jednog. SDP-ovci od prvog do zadnjeg. Bacali su se pred nju na koljena, častili ju predivnim i već izvježbanim rječnikom slatkih riječi. Bili su čak i ljudi iz udruge penzionera, majke ti mile, neznam tko sve nije bio. Svi su pričali o nama lijepe riječi kao da se znamo već godinama, dečki super, dečki ovo ono, informatizacija, kenj, kenj… ma, evo već sam mislio da će nam donirat cijeli Tehnički centar. Čoporativno smo u pratnji OTV-a prošli kroz prazne prostorije i Tatjana je zaključila da su te prostorije stvarno slobodne i da ih trebamo dobiti. Sve je trebalo biti riješeno po kratkom postupku. Tatjana Holjevac je ipak netko, ne?

Baš! Dok je Bandić gazda, svi ostali su samo mali peseki kojima on govori što će, kako će i na koji način. Tatjanu nismo vidjeli niti čuli od toga dana. Ostale su samo uspomene, slike, video, lijepe riječi… Dopis niti jedan primili nismo, odgovor na naš projekt koji smo također predali nismo dobili, na telefon ju nisi mogao više dobiti pa da si Petar Pan. Uvijek smo dobivali Tomu Petrovića, njezinog savjetnika, i uvijek smo dobivali isti odgovor. Ja sam odustao od te priče, nema smisla od takvih tražiti bilo što. Kasnije smo mogli pročitati u novinama da je platila OTV-u da ju snima na sastancima i promovira kao da ona nešto stvarno radi i da utječe ne promjene. Ma koje promjene? Nema tu promjena. Ima opet puno obećanja, puno neriješenih pitanja, puno svega – samo ne pozitivnih primjera. Sve je to bio dio njezine samopromidžbe. Marketing kroz mlade ljude koji rade pravu stvar. E, da sam tada to znao… ne bi mi došli na taj sastanak, ne bi se mi svi sreli u Dugavama pa taman da je prva i zadnja koja nas želi saslušati. Da se udostojila poslati bilo kakav odgovor, dopis, bar da se javila na telefon koji puta i rekla „Čujte, sorry, al’ nebu prošlo“. Ma, nebumo se više čuli tak skoro. Znam do to paše Tatjani, ali još i više paše nama tj. meni.